Pre pet meseci mi se život potpuno promenio. Tačnije, promenio se pre tri godine, ali nisam bila svesna toga jer me je mama oduvek štitila i ništa nisam osetila. Da približim; sva rodbina mi je daleko, odrasla sam praktično sama, otac mi je sličnog mentalnog sklopa kao otac Jovana Sterije Popovića, tako da sam ekstremno vezana za majku. A bolju nisam mogla tražiti. I da sam tražila ne bih je dobila, jer mislim da bolja mama ne postoji. Neplanirano sam pisala o njoj pre izvesnog vremena, u sećanjima na detinjstvo. Bila i ostala najbolja mama na svetu. Mogu da kažem da nemam nikog osim nje. Nikog ko će me zagrliti, razumeti, bezuslovno voleti, želje mi ispuniti, pravednosti me naučiti, posavetovati, uputiti. Ona je mama koja mnogo zna, obrazovana, pametna, nežna, puna ljubavi, kreativnosti, optimizma, želje i volje. Niko mi i ne treba dok je imam. Nažalost, jako je bolesna i njeno telo se polako gasi i sa sobom vuče njen duh. Ima šezdeset i tri godine. Iskreno, očajna sam. Kada ona umre, veliki deo mene će otići sa njom. Većinu onoga što imam, materijalno i nematerijalno sam dobila od nje. Zato se nadam i trudim da živi što duže. Dala bih sve na svetu samo da joj bude bolje i da ne prolazi kroz sve kroz šta prolazi.

Ukratko. Dugogodišnji je dijabetičar, i ima mnogo posledica te bolesti. Ne vidi dobro (ponekad nikako), teško hoda pa se slabo i kreće, srce joj popušta, sklona je upalama pluća i ono što nas je poslednje potreslo i sa čime se borimo trenutno je teško oštećenje bubrega. Hitno je primljena u bolnicu. To je bio treći boravak tamo u poslednje četiri godine, i najduži. Ležala je oko dva meseca. Za ta dva meseca, kao da sam kroz pakao prošla, pogotovo poslednjih dana, kada nisam mogla ni da je posetim zbog objavljene pandemije. Strašno je kada nekoga koga volite najviše na svetu morate ostaviti u ustanovi u kojoj je sve strano, komotitet je na nuli, wc prljav i smrdi, a ne može sama da se istušira . . . a najgore je što ne znate da li će se uopšte i vratiti kući.

Nekoliko dana pre nego što je hitno primljena u bolnicu, joj je bilo jako loše i radili smo analize u privatnoj laboratoriji. Nismo imali kod koga da ih odnesemo pošto je naša divna lekarka bila na godišnjem i tada sam napisala ovaj post. Još jednom moram da se zahvalim Dijici koja je bez reči rekla da pošaljem rezultate (skenirala sam ih i poslala mailom), te je ona konsultovala svog kolegu i zajednički su nam pomogli. Lidija, hvala ti mnogo. U takvim trenucima, kada čovek nema kome da se obrati je sve toliko strašno da si mi pomogla više nego što možeš i da zamisliš.

Tada su mi dani bili isti. Probudim se, pospremim kuću ako šta ima, uključim mašinu, spremim se i krenem kod nje u posetu, u bolnicu. Usput kupim šta treba (u apoteci, prodavnici, butiku), tamo je malo uredim, presvučem, zategnem krevet, istuširam, i sve šta treba. Pokupim prljave stvari i nazad kući. Prostrem veš, skuvam nešto, blejim po netu i spavanjac. Svaki dan isti . . .

Nekako sam u to vreme operisala i umnjak (užasno iskustvo), hvala svima koji ste pitali kako sam i interesovali se, bila sam sama u stanu, obavljala sve šta sam imala i šta piše iznad i gurala, uz vas.

Negde početkom oktobra su joj rekli da mora da nabavi neke lekove koji se prodaju u Mađarskoj, jer spadaju u listu neregistrovanih lekova i kao takve, apoteke kod nas ne smeju da ih distribuiraju i prodaju. Kada sam došla u bolnicu, dala mi je spisak. Jedan od lekova je prašak Resonium A koji prečišćava krv do početka dijalize i bio joj je potreban hitno, tj kako su lekari rekli: “Odmah”. Zvala sam sve za koje sam mogla pretpostaviti da se kreću na relaciji Novi Sad – Mađarska tih dana . . . i naravno da niko nije u tom momentu tu ili neće uskoro putovati ili nema kako da mi donese lek. Na twitteru sam zamolila sve da mi jave ako ikako mogu da mi pomognu. Mnogo mojih twitt drugara je retwittovalo poruku, hvala još jednom. Tako mi se javila i ooppii sa velikodušnom ponudom i džejni koja se zaista potrudila. Janavi se ponudila da obiđe apoteke u kojima nabavlja uvezene lekove. Ooppii, bonieboy, džejni i janavi, hvala vam do neba! Lek sam pronašla u Novom Sadu nakon dva dana, dojavom koja apoteka prodaje neregistrovane lekove. Ne želim vam da ikada saznate kakav je osećaj kada vam lek treba ODMAH, a vi nemate nikoga, ni ovde ni napolju.

Džejni me je i zvala, slala smsove, tešila koliko je mogla. A i ne poznaje me. Hvala Džejni, stvarno si drug kakav se retko sreće.

Hvala mnogo na podršci!!!

U to vreme su bile uz mene i Dijica koju pomenuh ranije, Pričalica, Kremašica i Korepetitorka koje su jedan dan i došle do mene, kao i Vasilj, Niki, kada su mi u Win Win computers prodali laptop koji ne radi podršku su mi pružile Jasna i Angelina, kada sam imala bilo kakvih problema oko računara tu se našao Firusvg, a neretko me se setio Walter, kao i Slavko, tu je bila i Čarolija, a lepu reč mi uputili Suske, Gaga, Jovan, Vera, Jelena, Snježana, BarbaR_ZD, Bubullina, Mima, Lazar, Milan, Kakadu, Dejan. Nadam se da nikog nisam zaboravila. Verujem da su se neki iznenadili, ali ja ne zaboravljam. Posebno ne dobrotu. Hvala vam mnogo.

Posebno hvala mom momku koji je uvek uz mene, vozio me gde god je trebalo i pružao mi podršku koliko je mogao. I mojim drugaricama Milici i Jasmini.

Mama je krenula na dijalizu. Bojala se jako. Tešila sam je rečima kako preko dva miliona ljudi ide na dijalizu svakog dana i kako sam to pročitala na internetu. Mislile smo da će dijalizu obavljati preko fistule koju su joj ugradili operacijom i da je neće bosti. Debelo smo se prešle. Bodu je svaki put sa dve igle, a fistula služi valjda da održava cirkulaciju. Ove nedelje kreće tri puta, umesto dva puta nedeljno. Užasno je svaki put. Kada se vrati kući loše se oseća taj dan i nije u mogućnosti maltene ni da ustane iz kreveta. Nadam se da će se to promeniti i da će se organizam navići i bolje reagovati. Sutradan joj je već bolje. Dijaliza traje oko četiri sata. U toku dobije doručak i napitak. Tamo se mora presvući i sve je sterilno. Kaže da su lekari, medicinske sestre i medicinski tehničari divni i da paze na nju.

Ruka joj je modra. Maže nekom kremom stalno.

Sve ovo pišem, da bi ljudi mogli da se informišu. Mi nismo imale odakle, jer na netu nema ništa konkretno o tome. Sve je indirektno i nejasno. Skenirala sam liste koje je dobila od lekara po pitanju ishrane, koje nisam mogla pronaći na internetu. Nadam se da će nekom pomoći. Dijaliza joj produžava život. Iako je teško i neprijatno.

Uputstvo za pravilnu ishranu bolesnika sa povišenim vrednostima holesterola i hroničnom bubrežnom insuficijencijom

Preporuke za planiranje ishrane

Saveti za ishranu za smanjenje kalijuma i povećanje kalcijuma (1/2)

Saveti za ishranu za smanjenje kalijuma i povećanje kalcijuma (2/2)

• Jadan . . . sada mora sneg da očisti, da bi mogao da dostavi robu i to samo zato što niko nije očistio sneg ispred zgrade.

na šta mi je Jelena odgovorila:

• Ko mu je kriv, što nije završio fakultet, pa da nema posao.

Da, spadam u grupu magarčina koje sve pozajmljuju, kome god, na koliko god. A kada treba da se vrati, muke žive. A to su mahom ljudi koji me NIKADA, ali nikada (!) nisu nazvali da vide kako sam ili bilo šta drugo.

Već svima dobro poznat scenario – zvoni telefon:

E ćao, ti si? (a ja sam, ko bi se drugi javio na moj mob, da me ne zoveš samo kad ti nešto treba znao/la bi) Znaš, trebaju mi one skripte/diskovi/knjige/pumpe/aparati/itd  o kojima smo onda pričali. Kući si? (nikad ne kažu kod kuće – prim.ja) Ajde, sad ću doći, za 15 minuta kolima, samo mi iznesi, nemam vremena da se penjem . . . Da da, ubaci i to, sve mi treba, vratim ti čim __________ (pa kaže neki rok otprilike). Nemaš frke, čuvam kao svoje!

Posle 5-15 minuta se zaista pojavljuje, sve smo slatki, dobri, grlimo se, ljubimo, kako si, kako ti je mama – blabla truć i obavezno žure. Opcija – kopiraj uglavnom nije moguća, jer se nema novca i to razumem potpuno, ali me ispoštuuuuj!

Ako sam ja mogla tebi za 15 minuta da pronađem šta ti treba i dam, kada te zamolim da mi vratiš, ajde, ne mora da bude 15 minuta, neka bude 15 dana! Ali mi vrati MOJE!

Verujte mi da se dešavalo da ljudi isključe telefon, pa i promene broj . . . gomila skripti koje sam danima vadila su nestale, jer se studentarija vratila kući, prosledila ih dalje ili šta već. Knjige sam i prežalila/zaboravila, diskove takođe. Znate li vi kako je bilo sedeti u Matici daaanima?! Dešavalo mi se da se probudim plačući jer sam se poslednji put naspavala ne sećam se kada, a moram da ustanem u pola sedam, da zauzmem mesto da bih mogla učiti i onda ostanem i po deset sati tamo . . . kad se vratim kući prekucam sve šta sam radila i štampam, pravim skriptu, a pred spavanje čitam lektiru koju imam za taj ispit . . . i onda dam nekom ko spremi ispit 10 puta lakše i brže i ne vrati mi skripte . . . Jave mi kako su diplomirali, zahvale se i eto, čućemo se da mi vrate, ja čestitam i kažem ok, kada se euforija stiša . . . četiri meseca je prošlo, ja lika ne mogu da dobijem . . . kod njega je deo, deo kod jedne koleginice, a treća me danima zove da joj dam da kopira, a ja ne mogu da joj dam, jer nisu kod mene i tako u krug . . .

E pa, kako i naslov kaže, od sada – ne dam! Treba ti? Ok, nema problema, evo iskopiraj, presnimi, šta god, ali moju knjigu/disk/skriptu šta god više niko neće izneti iz moje sobe. Dosta mi je natezanja, navlačenja i čega već, kada moram da molim za svoje. I to kad mi najviše treba tražim, neću da smaram, eto uče . . . vala baš!

Jedna koleginica mi je išarala skriptu iz svetske koju sam pobožno čuvala, jer je fenomenalna . . . nije napravila svoju kopiju, već je moju podvlačila hemijskom olovkom i dodavala beleške sa strane . . . da ne pričam kakav ‘kupus’ mi je vratila . . .

Dosadilo mi je. Ne dam. Ljuti se koliko hoćeš, ja kad se ljutim kad mi ne vraćate nikom ništa. I gotovo.

*Napomena: tekst se ne odnosi na ljude kod kojih su trenutno moje stvari a nisam ih tražila nazad, da ne bi došlo do zabune ;)

Uglavnom, preukusno je, jednostavno za napraviti i preporučujem da probate :)

Potrebno je:

• belo meso
• pola glavice belog luka (5-6 čenova)
• 1dl ulja
• 2-3 kašike brašna
• malo vegete
• kocka za supu
• 2dl mleka
• 2dl vode
• pola kisele pavlake

Priprema:

Belo meso skuvati u vodi (koja se može posoliti, mi izbegavamo so iz privatnih razloga), izvaditi, iseći na zalogaje i ostaviti sa strane. U drugu šerpu sipati ulje i propržiti sitno iseckani ili izgnječeni (na onu spravicu) beli luk, te dodati brašno. Kada se brašno proprži sipati mleko i vodu, zatim kocku za supu, vegetu, peršun  i malo majčine dušice (ona nije neophodna) i mešati dok se ne zgusne. Zatim dodati meso i kuvati još nekoliko minuta. Kada se servira umešati malo pavlake i to je to :) Ukusno je sa pireom, testeninom, i može se kombinovati maltene sa svime. Neko stavlja i sirće ili limunov sok, ne preferiram, jer ne volim :)

Vreme za koje se pripremi je manje od 30 minuta.

Uživajte!

Za vas koji imate roditelje,

Za vas koji ste roditelji,

Za vas koji ste imali roditelje,

Za vas koji znate one koji imaju roditelje

I za vas koji poznajete nečije roditelje.

Dragi sine/kćeri,

Sada još nisam ostario, a kada me budeš video takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumeti ako se zaprljam u vreme ručka, i ako se ne mogu sam odenuti, budi strpljiv.

Seti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.

I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvek ponovo, pre no što si utonuo u san.

Ako se ne budem želeo kupati, ne ismejavaj me i ne vređaj. Seti se kako sam te morao loviti i izmišljati hiljadu razloga, da bi ušao u kadu.

Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmehom na licu. Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom.

Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi najvažnija stvar na svetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.

Ako ne budem želeo jesti, nemoj me prisiljavati da jedem. Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.

Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.

I ako ti jednom kažem, da više ne želim živeti, da želim umreti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumeti. Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, želeo samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života. Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živeti. Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću. Vratiću ti osmehom i neizmernom ljubavlju, koju sam oduvek čuvao za tebe.

Nekoliko puta mi se desilo da odem na nečiji blog i jednostavno se zakucam na stranicu na kojoj piše da je blog obrisan! I svaki put doživim stres kada se to desi. Ok, razumem, svako ko ima blog razmišlja na sledeći način: “Moj blog – moja stvar.” Nije toliko jednostavno. Ljudi se vezuju za blogove. Mene svačiji blog podseća na nešto/nekog/određeni vremenski period/emociju/štaveć i isfrustrirana sam kada kliknem na link u blogrollu i dočeka me sledeći prizor

Jednostavno ne vidim poentu. Zbog čega nešto pisati, voditi, negovati određeno vreme i potom ga izbrisati?! Navikneš ljude na svoje postojanje u blogosferi i onda puf?!

Ako odlučiš da više ne želiš da pišeš blog, u redu, tvoja stvar. Ali ako odlučiš da ga obrišeš, znaj da će neko, možda ne taj dan ili te nedelje ili čak ni tog meseca . . . ali će neko nekad navratiti na tvoj blog i sa osmehom čitati stare tekstove, možda čak i ponovo ostaviti komentar na iste. Zato nemojte brisati blogove, oni su svedoci jednog vremena, koliko god to apsurdno zvučalo.

I have never been at his place. He came from a workers’ family with a lot of children, but they were not poor. They were in the same situation as everyone else in those times of political troubles and crisis. His mother, unlike mine, was untidy, always wearing an apron. I didn’t like to touch her and avoided shaking her hand although she practiced that when we would meet. Every time would pretend that I was in a hurry and would pass her as fast as I could, with a loud hello, as my upbringing required me to do.

We started to go to school. From three schools in the surrounding area and from five classes in a school, somehow he came to be in my class. I was angry. I remember that I screamed when I came home and threw my bag at the wall. I broke a vase doing that, and the water from it fell on the carpet. Then I was punished for that, and then I hated him even more.
During breaks between classes I would try to run away before he approached me. Once he found me, it was impossible to get rid of him. Often I would hide in the toilets or behind the school. During lectures I would laugh loudly if the teacher would ask him something and he couldn’t answer. With other boys I would hide his stuff all over the classroom and would rejoice when he cried for not being able to find it. During physical education classes, we put chewing gums into his sneakers and balloons filled with water in his bag, so when he would put books inside they would break and make a mess. We would cry from laughing. The first class ended in that way.
I had known some of the boys in my class from before, and some I got to know better. I started to ignore him completely.
Willard Wigen had troubles with learning. That didn’t interest me a lot back then. He didn’t interest me. I had my own problems, I had to win the school tournament and prove myself in front of other boys. I wanted to be the fastest, the most precise in goal shooting and I invested every atom of my strength and concentration into that. The day before the tournament, after the classes ended, he approached me in a hallway. I was nervous and packing my things to go home. I noticed he was hanging around me, but I didn’t pay any attention to him. I had better things to do. Shyly, he told me:
• Mathew, can you help me with math? We have an exam in two days and I’m afraid I will not do well. My final marks depend on it.
• What?! Are you crazy?!? Tomorrow is the tournament; I’m not going to waste my time on you!
I pushed him as hard as I could and left. He followed me.
• Mathew, please. You have good marks in math. Just a bit about fractions, I don’t understand the subtraction of the negative ones…
I didn’t react, although I was terribly nervous. He followed me till the exit door. In front of the school he approached me again.
• Mathew . . .
Then I exploded. I turned around and hit him in the face so hard he fell on the ground. Blood streamed from his nose while I kicked him and screamed all the possible insults I could remember at that moment. The last thing I told him, the most expressive and probably the loudest:
• Fuck off you disgusting tailor!
A few days later, after we received the results from the math exam, I have heard the conversation between our teacher and Willard’s mother. It happened by accident. His staying in school was uncertain. His marks were bad, he could hardly read or write, he had difficulties comprehending things we learned in the school. The teacher accused him of being lazy, and Mrs. Wigen accused the teachers of discrimination. Willard stood next to them, silent and looking at floor. I could see him twisting his lip, and his saliva dripping from the left corner of his mouth to his chin. Then, for the first time in ten years since we had known each other, I realized I somehow felt sorry for this boy. Obviously, he was suffering. The elders were trying to solve the problem, but no one paid attention to its source – to Willard.
I spoke with my father about what I had heard and when I told him that Willard had difficulties with reading, writing, and with simple math functions, he explained to me that Willard most probably suffered from dyslexia, the syndrome of special lexical difficulties, and that he was neither lazy nor stupid as he had been tagged, but he simply could not do some things. No one noticed his talents – the drawings and mosaics he made on the small spaces of paper, on the back sides of his notebooks.
He couldn’t pass that class so he was sent to another school. I’ve heard the teachers were even worse to him there, that pupils bullied him and that he hardly finished primary school. I haven’t seen him or heard anything about him for a long time.
After I finished my studies I moved to the capital. Higher chances for success have led me a couple hundreds of kilometres away from my home town and the street where I had spent my childhood. My town, family, surrounding, conditions, and life had been totally changed and I had forgotten about Willard. Entirely.
Yesterday, I was returning home from work following the route I am accustomed to. I hardly found a place to park my car, two streets away from the building where I am living. I was standing at a traffic lights waiting for a green light when a man stopped beside me. I looked at him and he smiled with pearly white teeth. The moment he spoke I recognized him.
• Mathew? It’s you?
• Willard?
• Yes, it’s me. Hello.
• Hello Willard. Why are you here?
• I came to be a guest in a TV show.
• I’m glad to hear that Willard. When is the show on?
• Tonight in the news.
• Ill watch it. See you around.
• See you Mathew.

He was walking in front of me, so I had a chance to take a better look of him. In a suit he looked much different from his picture in my memory. He spoke more clearly and understandably, and there was not a trace of his untidiness. He was all tidied up in some “microscopically precise’ way.
I’ve heard passers-by whispering:
• That’s the guy who sold his sculpture for twenty million!
I couldn’t wait to see the evening news and the report about Willard. That made everything clear.

P.S.  Priča Mikroskopsko ništa koju sam pisala kao zadatak za školu web novinarstva je prevedena na engleski jezik i objavljena ovde.

Sadašnjost je iz moje perspektive potpuno drugačija. Devojčice se ravnopravno školuju i postižu jednake rezultate, devojke, kao i momci završavaju fakultete i dobijaju stalne poslove na radnim mestima zajedno sa muškarcima. Radno vreme je za oba pola jednako, kao i plata. Neću ulaziti u pitanja ravnopravnosti, mobinga, polne diskriminacije koja postoji, jer ne planiram da pišem o tome u ovom postu.

Dakle, ako uzmemo za primer jednu klasičnu porodicu danas, poslovne obaveze su jednake. Oba supružnika su zaposlena, zarađuju i materijalno doprinose zajednici u kojoj žive. To je ono što se promenilo u odnosu na prošlost kada žene nisu imale priliku da rade i zarađuju. Ono što je ostalo isto je da su svi kućni poslovi ostali na ženama. Kuvanje, peglanje, higijena stana/kuće i briga o deci su uglavnom njene obaveze. To je ono što me iritira. Ako je pitanje egzistencije u materijalnom smislu olakšano muževima, zbog čega nije i drugi deo poslova podeljen?

Nedavno sam otišla kod druga na rođendan. Sticajem okolnosti je tamo bio njegov stariji brat, koji je oženjen i ne živi sa njima već nekoliko godina, pored kog sam slučajno sela. Malo po malo smo se raspričali. Primetila sam da im je kuća kompletno ukrašena ručnim radovima koje je napravila njihova majka, te sam je pohvalila. Tada je on počeo da priča o svojoj supruzi. Tačnije da je ogovara u negativnom kontekstu. Kako ne kuva svaki dan, kako je on prinuđen da ponekad ispegla svoju majicu, kako im je nered u kući. “Znaš”, rekao mi je vidno ogorčen, “desi se da dođem sa posla i zateknem poruku na stolu u kojoj piše kako je otišla da radi (u drugu smenu – prim. drveni advokat) i da ništa nije skuvala, već da imam spremljen sendvič u frižideru! Pa, ja bih da jedem kuvano posle posla, kad se vratim umoran! To se kod moje mame nikada nije desilo!” Prva emocija koju sam osetila je bila sažaljenje. Žao mi je bilo čoveka koji je gladan. Kako je nastavio sa pričom a ja sa razmišljanjem o situaciji koju mi prepričava postalo mi je jasno da on ništa ne radi u kući. Njegovo je da ode na posao i donese platu, a njeno da isto to učini, plus da vodi računa o kući. Vrhunac je bio kada je rekao da je znao da će tako biti da je ne bi ni oženio. To mi je bilo previše. Nisam htela da ulazim u raspravu, ali sam kasnije razmišljala o rečenom.

U čemu je problem?  Vaspitanje ili egocentričnost? Navike? Predrasude? Nacionalno ili rodno nasleđe? Šta mu daje za pravo da očekuje da ga njegova “slabija/lepša” polovina služi? Da li joj je predodređeno da pored posla na kom zarađuje ima i “posao” u kući?

Nedugo nakon toga sam se ponovo susrela sa istom pričom. Devojke su konstanto pod lupom. Da li ume da kuva? Kakva je domaćica? Kakve su joj navike po pitanju urednosti i higijene? E pa, ako tako gledamo, maltene se nijedan ne bi trebao oženiti. Ne znam nijednog muškarca koji vodi kompletnu brigu o kuvanju i higijeni kuće, peglanje i da ne pominjem.

Pitam se, da li ulazak žene u brak i stvaranje porodice ili početak nove zajednice nosi sa sobom i okove očekivanja bračnog druga koja se ne smeju izneveriti? Ako je tako, brak će me zaobići. Ne zato što ne umem da kuvam, peglam, spremam i ostalo, već zato što neću da služim nekog ko se na taj način odnosi prema meni.

Noćna tišina se grubo cepala pod bahatim sečivom preglasnog smeha.

• Mator konj aaaahahahaha a još nisam naučio lekciju . . . aaaahahahahaha! Tako mi i treba . . . aaahahahaha . . . !

Svetla na komšijskim prozorima su bila sve prisutnija. Smeh je smenjivalo bolno jecanje.

• Neeee . . . ne mogu još jednom da podnesem . . . ovaj put ću te izvaditi . . . znam gde si i ne trebaš miiiii . . . stomak mi je opet ukočeeeen . . .

Krike je zamenilo lupanje i prevrtanje metalnih predmeta. Neko je pozvao policiju. Očaj je potisnuo bes.

• Ubiću teeee! Ti si mene svih ovih godinaaaa, sada ću ja tebe! Izvadiću te napolje, ne trebaš mi! DOSTA VIŠE!!!

U narednih nekoliko minuta je stigla policija. Za njima i hitna pomoć. Ušli su u stan. Vrata su bila otključana. Prošli su kroz dve prostorije i u poslednjoj sobi na svetlom tepihu, pored crvene fotelje su ugledali mladića rasporenog stomaka u lokvi krvi. U utrobi je umesto organa imao abnormalno veliko srce.