I have never been at his place. He came from a workers’ family with a lot of children, but they were not poor. They were in the same situation as everyone else in those times of political troubles and crisis. His mother, unlike mine, was untidy, always wearing an apron. I didn’t like to touch her and avoided shaking her hand although she practiced that when we would meet. Every time would pretend that I was in a hurry and would pass her as fast as I could, with a loud hello, as my upbringing required me to do.

We started to go to school. From three schools in the surrounding area and from five classes in a school, somehow he came to be in my class. I was angry. I remember that I screamed when I came home and threw my bag at the wall. I broke a vase doing that, and the water from it fell on the carpet. Then I was punished for that, and then I hated him even more.
During breaks between classes I would try to run away before he approached me. Once he found me, it was impossible to get rid of him. Often I would hide in the toilets or behind the school. During lectures I would laugh loudly if the teacher would ask him something and he couldn’t answer. With other boys I would hide his stuff all over the classroom and would rejoice when he cried for not being able to find it. During physical education classes, we put chewing gums into his sneakers and balloons filled with water in his bag, so when he would put books inside they would break and make a mess. We would cry from laughing. The first class ended in that way.
I had known some of the boys in my class from before, and some I got to know better. I started to ignore him completely.
Willard Wigen had troubles with learning. That didn’t interest me a lot back then. He didn’t interest me. I had my own problems, I had to win the school tournament and prove myself in front of other boys. I wanted to be the fastest, the most precise in goal shooting and I invested every atom of my strength and concentration into that. The day before the tournament, after the classes ended, he approached me in a hallway. I was nervous and packing my things to go home. I noticed he was hanging around me, but I didn’t pay any attention to him. I had better things to do. Shyly, he told me:
• Mathew, can you help me with math? We have an exam in two days and I’m afraid I will not do well. My final marks depend on it.
• What?! Are you crazy?!? Tomorrow is the tournament; I’m not going to waste my time on you!
I pushed him as hard as I could and left. He followed me.
• Mathew, please. You have good marks in math. Just a bit about fractions, I don’t understand the subtraction of the negative ones…
I didn’t react, although I was terribly nervous. He followed me till the exit door. In front of the school he approached me again.
• Mathew . . .
Then I exploded. I turned around and hit him in the face so hard he fell on the ground. Blood streamed from his nose while I kicked him and screamed all the possible insults I could remember at that moment. The last thing I told him, the most expressive and probably the loudest:
• Fuck off you disgusting tailor!
A few days later, after we received the results from the math exam, I have heard the conversation between our teacher and Willard’s mother. It happened by accident. His staying in school was uncertain. His marks were bad, he could hardly read or write, he had difficulties comprehending things we learned in the school. The teacher accused him of being lazy, and Mrs. Wigen accused the teachers of discrimination. Willard stood next to them, silent and looking at floor. I could see him twisting his lip, and his saliva dripping from the left corner of his mouth to his chin. Then, for the first time in ten years since we had known each other, I realized I somehow felt sorry for this boy. Obviously, he was suffering. The elders were trying to solve the problem, but no one paid attention to its source – to Willard.
I spoke with my father about what I had heard and when I told him that Willard had difficulties with reading, writing, and with simple math functions, he explained to me that Willard most probably suffered from dyslexia, the syndrome of special lexical difficulties, and that he was neither lazy nor stupid as he had been tagged, but he simply could not do some things. No one noticed his talents – the drawings and mosaics he made on the small spaces of paper, on the back sides of his notebooks.
He couldn’t pass that class so he was sent to another school. I’ve heard the teachers were even worse to him there, that pupils bullied him and that he hardly finished primary school. I haven’t seen him or heard anything about him for a long time.
After I finished my studies I moved to the capital. Higher chances for success have led me a couple hundreds of kilometres away from my home town and the street where I had spent my childhood. My town, family, surrounding, conditions, and life had been totally changed and I had forgotten about Willard. Entirely.
Yesterday, I was returning home from work following the route I am accustomed to. I hardly found a place to park my car, two streets away from the building where I am living. I was standing at a traffic lights waiting for a green light when a man stopped beside me. I looked at him and he smiled with pearly white teeth. The moment he spoke I recognized him.
• Mathew? It’s you?
• Willard?
• Yes, it’s me. Hello.
• Hello Willard. Why are you here?
• I came to be a guest in a TV show.
• I’m glad to hear that Willard. When is the show on?
• Tonight in the news.
• Ill watch it. See you around.
• See you Mathew.

He was walking in front of me, so I had a chance to take a better look of him. In a suit he looked much different from his picture in my memory. He spoke more clearly and understandably, and there was not a trace of his untidiness. He was all tidied up in some “microscopically precise’ way.
I’ve heard passers-by whispering:
• That’s the guy who sold his sculpture for twenty million!
I couldn’t wait to see the evening news and the report about Willard. That made everything clear.

www.youtube.com/watch?v=vYi458oI0-8

P.S.  Priča Mikroskopsko ništa koju sam pisala kao zadatak za školu web novinarstva je prevedena na engleski jezik i objavljena ovde.

• Zdravo.
• Zdravo.

Neprijatna tišina. Shvatio sam da se neće prekinuti sama, te sam se malo pomerio sa ulaznih vrata i propustio ga da uđe. Nije se izuo. Sećam se da sam pomislio da bi Vera poludela da je kod kuće. Zatvorio sam vrata i ušao za njim u dnevni boravak. Pružio sam mu ruku:

• Slavko.
• Aleks.
• Drago mi je Aleks. Sedi.

Odbio me je svojim ponašanjem. Koliko god da mi je bio zagonetan i zanimljiv iz viđenja, zbog svog izgleda i duge kose, drugačiji od ostalih, jedinstven i originalan, toliko mi se sada nije dopao. Nekako je bio isuviše drzak, iako smo bili na mom terenu.

Skinuo je jaknu i izvadio sveske i peratonicu iz kese koju je sve vreme držao u rukama.

Seo sam pored njega i počeli smo da radimo. Prvi utisak, koji je bio sve, samo ne pozitivan, se potpuno promenio. Mali je razbijao matematiku. Nejasnoće koje je imao i sitnice u kojima je grešio jesu uticale na njegovu ocenu, ali je pravila usvajao bez problema. Prešli smo maltene celu oblast kada je najednom prestao da radi, počeo nervozno da se pakuje i ustao. Zatvorenost i odsutnost su opet preuzeli dominaciju.

• Moram da idem. Hvala na pomoći.
• Nema na čemu Aleks. Ako ti ponovo bude trebala, slobodno se javi.

Posle toga ga nisam video mesec dana. Možda i više. Jedno popodne, dok sam svirao gitaru, neko je zazvonio. Roditelji su mi bili na poslu, te sam morao da odem da otvorim. Iznenadio sam se kada sam ugledao Aleksa na vratima. Ništa nisam mogao da zaključim po izrazu njegovog lica, te sam ga pozdravio:

• Ćao Aleks.
• Ćao.

Opet muk. Ista situacija kao i prošli put. Zbunjen i zatečen sam se instinktivno pomakao i propustio ga da uđe. Primetio sam istu kesu u njegovim rukama, te sam zaključio da mu treba pomoć oko škole. Ušao je obuven.

• Znaš Aleks, trebao si mi javiti da dolaziš. Sada imam vremena, ali se isto moglo desiti da ga i nemam.

Nije reagovao. Seo je za sto i izvadio sveske i knjige. Seo sam pored njega i počeli smo da radimo. Ovaj put, kao da nije bio tu. Po nekoliko puta sam mu objašnjavao jedno te isto, nije kapirao ili se nije trudio da ukapira. Jednostavno, kao da je bio začaran. Gledao je čas u mene, čas u moju gitaru, zatim u moje šake, pa u svesku, i opet u krug. Odlučio sam da razgovaram sa njim.

• Aleks, da li je sve u redu? Da li se osećaš dobro?

Trgao se. Moja pitanja su ga iznenadila, ali ne i zbunila.

• Sve je u savršenom redu. Ova oblast mi jednostavno ne ide. Nisam znao da sviraš.

Da, nije bio skoncentrisan. Pogled sa gitare nije sklanjao, niti se trudio da to sakrije od mene. Zašto li je mislio o sviranju ako je došao da učimo?

• Sviram. Hoćeš da učenje ostavimo za sutra? Možda će ti „bolje ići“?
• Ne znam.
• Mogu ti pokazati koji akord na gitari.

Pokušao sam da prodrem do njega. Upalilo je. Svaki tinejdžer u nekom periodu svog života poželi da svira gitaru.

Prešli smo u moju sobu, gde se oduševio mojom kolekcijom knjiga, ali i maketa. Zainteresovalo me je to što voli da čita, mada sam to mogao pretpostaviti, da sam razmišljao o njemu posle prošlog susreta. Jednostavno nisam. Nije me zanimao.

Seo je pored mene i pokazao sam mu nekoliko najjednostavnijih hvatova. Imao sam utisak da me guta pogledom. Video sam da ga gitara zanima i da sam zbog toga što je dobro sviram porastao u njegovim očima. Opustio se. Počeli smo razgovarati o knjigama, muzici i još ponečemu, i iskreno sam bio iznenađen njegovim znanjem u određenim oblastima. Pričao mi je da i on svira, ali da mora još mnogo da vežba. Podržao sam ga u tome.

Trgao se kada se čulo zvono na vratima. Sumrak se već ušunjao u sobu, ali ponet razgovorom se nisam setio da upalim svetlo. Otišao sam da otvorim majci koja se vratila sa posla i kada sam se vratio zatekao sam ga obučenog i spakovanog.

• Moram da idem.
• Važi Aleks, vidimo se sutra?
• Valjda.

Ispratio sam ga do ulaznih vrata i zaključao za njim. Sreća pa ga Vera nije videla obuvenog . . .

Sutradan se, naravno, nije pojavio. Počeo je da me nervira. Tolika količina bezobrazluka miksovana sa egoističnošću me je izluđivala. Uspeo sam ponovo da zaboravim na njega.

Do novog zvonjenja do kog je prošlo oko mesec dana.

Čim sam se probudio, seo sam za računar koji nisam isključio danima. Radio sam neki sajt i morao sam konstantno da budem online. Što mi i nije predstavljalo problem, samo je produbilo moju zavisnost koje sam itekako svestan. Kada sam začuo zvono na vratima nisam hteo da ustanem. Baš me briga ko je, ako se pravim da nisam tu, otići će. Nastavio sam da radim, ali nenajavljeni posetilac nije odustajao od zvonjave. Nisam se obukao, već sam onako u donjem vešu otvorio, vidno iznerviran i spreman da održim lekciju iz bontona kome god . . . Kada sam ga ugledao. Stajao sam polu nag na vratima, a njegove usne, kada me je takvog ugledao, su se razvukle u širok osmeh. Prvi je progovorio:

• Zdravo Slave, jel te prekidam u nečemu?
• Onako, radim nešto na netu. Ajde, uđi.

Ponovo me je iznenadio. Isti scenario kao i prošlih puta, ulazi obučen i obuven, ali ovaj put pravac u moju sobu. Ušao sam iza njega i dohvatio trenericu koju sam za čas obukao, dok je on razgledao nove makete koje sam napravio od njegove prošle posete. Pogledao sam ga i upitao:

• Matematika?
• Ne. Imam petaka. Gitara.
• Dobro. Svakako sam planirao da sviram.

Smirio sam se. Koliko god da mi je delovao čudno, nekako sam ga i razumeo. Onako sanjiv nisam primetio da je poneo svoju gitaru. Svirali smo dugo. Pokazivao sam mu sve što mi se činilo prihvatljivo za njegov nivo znanja. U jednom momentu sam se okrenuo ka monitoru i osetio sam da me je dotakao za butinu. Skočio sam i užasnuto dreknuo iz sveg glasa:

• Jesi ti normalan, idiote bolesni?!

Zaista to nisam hteo da mu kažem. Nivo tolerancije mi je izuzetno visok. Ovo je bilo instinktivno. Mislim da se zbunio, da je ovo dugo planirao i da nije očekivao moju reakciju. Izleteo je iz stana ostavivši gitaru i jaknu . . .

Dugo sam bio pod utiskom. Noćima sam prebirao po svakom momentu koji smo proveli zajedno, po svakoj mojoj reči, po svakom gestu. Mislim da ga ničim nisam naveo na to na šta je on naginjao . . . bio sam šokiran, uplašen, zapanjen.

Izreka da vreme leči sve i da se sve zaboravi se potvrdila i ovaj put. Posle mesec dana sam opet zaboravio na njega i živeo normalno kao i do tog događaja.

Sve do danas.

Jutros sam ustao rano. Išao sam na redovno javljanje na BIRO. Ne volim tu ustanovu i ne volim način na koji se ophode prema nama. Zato ne volim ni da je posećujem. A moram.

Pri povratku sam svratio u pekaru i kupio burek i jogurt. Već sam se oblizivao i žurio kući da doručkujem kada sam skrenuo iza ugla i ugledao strahovitu sliku. Kola hitne pomoći, policijski auto i masa sveta su stajali i formirali kružnu ogradu oko nečega što se nalazilo u centru. Morao sam proći tuda da bih ušao u zgradu. Ubrzao sam korak, ali me je pogled prve komšinice „Mileve“ zaustavio. Iako je nisam pitao, šapnula mi je:

• Aleks je skočio sa krova zgrade. Nije preživeo.

Nisam želeo da ga vidim, ali je ljudsko oko brže čak i od radoznalosti. Ćutao sam. Stepenicama sam došao do stana i ušao. Oprao sam ruke mehanički i pojeo burek maltene bez žvakanja. Zatim sam ga povratio.

Priča je objavljena i ovde.

Švaljo, švaljo, u blato se uvalj’o!

Švalja, Švalja, sa svinjama se vaaaaljaaaa!

Nikada nisam bio kod njega. Dolazio je iz radničke porodice sa puno dece. Ali nisu bili siromašni. Imali su koliko i svi mi u to nevreme političkih previranja i krize. Mati mu je, za razliku od moje, bila neuredna, uvek u kecelji. Nisam voleo da je dotaknem i izbegavao sam rukovanje koje je praktikovala pri susretima. Svaki put sam se pravio da žurim i brzo prolazio pored nje uz glasan pozdrav, kako mi je moje vaspitanje nalagalo.

Krenuli smo u školu. Od tri škole u okolini, i od pet odeljenja u školi, on je nekako dospeo sa mnom u razred. Bio sam besan. Sećam se da sam urlao po kući i bacio torbu u zid. Razbio sam vazu usput, iz koje se voda prolila na tepih. Zatim dobio batine zbog toga. Mrzeo sam ga još više.

Na odmorima sam se trudio da zbrišem pre neko što se zakači za mene. Kada se to desi, prosto je bilo nemoguće otarasiti ga se. Neretko sam se krio u wc-u ili iza škole. Na časovima sam se naglas smejao kada bi ga učiteljica prozvala, a on nije znao odgovor. Sa ostalim dečacima sam mu sakrivao stvari po učionici i radovao se kada je plakao jer nije mogao da ih pronađe. Lepili smo mu zvake u patike na fizičkom i stavljali balone sa vodom u torbu, pa kada je stavljao knjige, oni bi pucali i stvarali brlju. A mi smo plakali od smeha. Tako je prošao prvi razred.

Neke dečake iz razreda sam znao od ranije, neke sam bolje upoznao. Počeo sam potpuno da ga ignorišem.

Willard Wigen je zaostajao u učenju. Tada me to nije previše zanimalo. On me nije zanimao. Imao sam svoje probleme, trebalo je pobediti na školskom turniru u fudbalu i dokazati se pred dečacima iz ostalih razreda. Hteo sam biti najbrži, najprecizniji u davanju golova i davao sam svaki atom snage i koncentracije na to. Dan pred turnir, posle završetka nastave mi je prišao u hodniku. Bio sam nervozan i pakovao sam se da krenem kući. Primetio sam da se mota oko mene, ali nisam obraćao panju na njega. Imao sam pametnija posla. Stidljivo mi se obratio:

• Matew, da li možeš da mi pomogneš oko mate? Imamo kontrolni za dva dana i bojim se da ga neću dobro uraditi. Od toga mi zavisi ocena na kraju godine.
• Molim?! Jesi ti normalan?!? Sutra je turnir, ne pada mi na pamet da se zamlaćujem sa tobom!

Prošao sam pored njega tako što sam ga odgurnuo što grublje sam mogao. Krenuo je za mnom.

• Matew, molim te. Imaš dobru ocenu iz matematike. Samo malo razlomke, ne razumem oduzimanje negativnih . . .

Nisam reagovao, iako sam bio strašno nervozan. Pratio me je do izlaza. Pred školom mi se opet obratio.

• Matew . . .

Tada sam pukao. Okrenuo sam se i jednim udarcem po licu sam ga srušio. Krv mu je lila iz nosa dok sa ga šutirao i vrištao sve moguće uvrede kojih sam se u tom momentu mogao setiti. Znam da je poslednje bilo, najupečatljivije i verovatno najglasnije:

• Odjebi više od mene ti Švaljo odvratna!

Nekoliko dana kasnije, kada smo dobili ocene iz kontrolnog iz matematike sam čuo razgovor između razredne i Willardove majke. Sasvim slučajno. Willardov nastavak školovanja je bio pod znakom pitanja. Ocene su mu bile loše, slabo je čitao i pisao, teško je savladavao školsko gradivo. Razredna je optuživala Willarda za lenjost, a gospođa Wigen nastavnike za diskriminaciju. Willard je stajao pored, ćutao i gledao u pod. Mogao sam da vidim kako krivi usnu i kako mu pljuvačka curi preko levog ugla do brade. Tada, prvi put posle deset godina našeg poznanstva sam shvatio da mi je nekako žao tog dečaka. Vidno je patio. Stariji su se trudili da reše problem, ali niko nije pogledao u koren problema – u Willarda.

Razgovarao sam sa ocem o onome šta sam čuo i kada sam mu rekao da Willard ima problema sa čitanjem i pisanjem, kao i sa jednostavnim matematičkim operacijama, on mi je objasnio da Willard verovatno pati od disleksije, sindroma specifičnih jezičkih poteškoća i da nije lenj ili glup, kako je bio deklarisan, već da jednostavno ne može. Niko nije primetio talente koje je imao taj dečak – crteže i mozaike koje je pravio na malim površinama papira, na poslednjim stranicama svezaka.

Ponavljao je razred i bio je prebačen u drugu školu. Čuo sam da su ga tamo nastavnici još više kinjili nego ovde, da su ga đaci vređali i da je jedva završio osnovno obrazovanje. Posle toga ga dugo nisam ni video niti sam čuo bilo šta o njemu.

Po završetku fakulteta sam se preselio u glavni grad. Više perspektive za napredovanje me je odvojilo nekoliko stotina kilometara od rodnog grada i ulice u kojoj sam proveo detinjstvo. Novi grad, porodica, posao, okruženje, uslovi, život mi se skroz promenio, na Willarda sam i zaboravio. Potpuno.

Juče sam se, već po ustaljenoj maršuti, vraćao kući sa posla. Jedva sam pronašao parking, dve ulice dalje od zgrade u kojoj živim. Stajao sam na semaforu i čekao da se uključi zeleno svetlo kada je čovek stao pored mene. Pogledao sam ga, a on se nasmešio biserno belim zubima. Prepoznao sam ga čim je progovorio.

• Matew? Ti si?
• Willard?
• Da, ja sam. Zdravo.
• Zdravo Willard. Otkud ti ovde?
• Došao sam na snimanje televizijske emisije.
• Drago mi je da to čujem Willard. Kada će ići emisija?
• Večeras na vestima.
• Gledaću. Vidimo se.
• Vidimo se Matew.

Krenuo je pre mene, te sam imao priliku da ga bolje pogledam. U odelu je izgledao mnogo drugačije nego što sam ga pamtio. Čistije i razgovetnije je govorio, a neurednosti više nije bilo ni traga. Bio je nekako ’mikroskopsi precizno’ skockan.

Čuo sam šapat prolaznika koje je bilo praćeno međusobnim gurkanjem:

• To je onaj što je prodao skulpturu za dvadeset miliona!“

Jedva sam dočekao večernje vesti i pogledao prilog o Willardu. Tada mi je sve bilo jasno.

www.youtube.com/watch?v=vYi458oI0-8

Pogledati video koji sledi kao nastavak i na osnovu kog je napisana priča.

Priča je objavljena ovde i ovde.

Kada su živeli ljudi koji su više cenili nauku i obrazovanje nego novac.

Kada je prestiž bio pobediti u debati, a ne imati novi auto.

Kada je izdanak lepe reči konačno prosuo svoje seme u vetar i pustio ga daleko, daleko.

Ponekad mi se čini da sam stara. Da me je vreme potrošilo, izlizalo. Da je čarolija ugašena i da me više niko ne želi, da me ne voli. Da su mi ruke izbledele i da ne mogu da zagrlim. Prašina mi pokrije dušu i sakrije isijavanje. Nada potone i pomislim kako sam zaboravljena. Ne spominju me, ne uživaju u meni. Počnu da me seciraju, čereče. Razvlače me po različitim ustanovama u delovima i ponose se time. Kažu, u naučne svrhe. Trpim, patim, gutam suze. Vekovima čekam bolje dane. Zatim dođe ovaploćenje koje mi vrati veru. U ljude, u umetnost, u estetiku, u lepotu.

Ponosim se svojim poreklom.

Otac mi je komplikovana tvorevina, mešovitih gena. Telo mu je sakupljano vekovima i pažljivo vajano od strane velikih umova. Snagom obrazovanja i talenta stvoren je kroz prostor i vreme.

Stvarali su ga i oblikovali učeni i visoko cenjeni ljudi. Telima slabi i neugledni, dušama, umovima i znanjem prostraniji od kosmosa. Stvorili su kreaciju koju su morali dobro da čuvaju, jer je u pogrešnim rukama mogla izazvati apokalipsu. Detalji im nisu promakli. Savršene crte lica, osmeh, uzdah, jecaj.

Slojevito sklapan odavao je utisak neorganizovanosti i haosa.

Neupućenima.

Oni su ga se plašili ili ga prezirali, podsmevali mu se ili, pak, divili. Ravnodušnosti nije bilo mesta.

Stariji  je od okeana. Koliko god se činio nepokretan, stigao je dovde. Priznaćete, daleko.

Dirali su ga, zagledali, otkrivali. Ćutao je i podnosio teške trenutke kao da su najlepši. Zato su mislili da je hladan i mrtav. Ali i dalje egzistira. Samostalno, i kroz mene. I ostale potomke. Zovu ga Književnost.

Majku nemam. Tačnije, nemam jednu majku. Usvojena sam. Od strane naroda. Ne jednog, više njih. Kažu da su braća.

Najviše pažnje su mi posvećivali uveče. I noću.

Sakupljali bismo se oko vatre na dvorištu ili u kući, svi su mi se radovali, ali i ja njima. Gradili su me, menjali, tesali po sećanju i osećaju. Ostali su me preuzimali, po danu zamuckivali, pevušili. Plesali sa mnom, igrali se. Zaista sam imala divan život.

Prihvatili su me kao rod, kao svoju krv, kao tradiciju.

Odgajali su me kako su najbolje umeli. Moram priznati da su me negovali i čuvali dobro. Ali su se načini vaspitanja razlikovali. Jedni su me čuvali kroz reč, drugi kroz tekst, treći pak su me sinkretično upleli među zvuke. Sada su rešili da se spoje i da me ožive kroz glumu.

Bila sam skeptična. Negativna iskustva su me isprepadala. U sebi nosim devetoro braće, sestru i njihovu majku. Oni su mi najbitniji. Bojala sam se da ih neće prepoznati, da će ih pogrešno protumačiti i uništiti draž mene. Lepotu i nevinost narodne pesme.

Ali se to nije desilo. Zastaje mi dah i nevidljive suze padaju po daskama kada gledam Jovana i njegovu sestru zajedno. Tako drugačiji kroz vekove, a tako isti u meni.

Srce mi se kida kada izgovara laži samo da bi je zaštitio:

„Šuti, sejo, ako Boga znadeš!

Mene jeste golema nevolja:

Dok sam osam brata oženio,

I dvorio osam milih snaha;

A kako se braća iženiše,

Devet b’jelih kuća načinismo;

Za to sam ti pocrnjeo, sejo.“

A bili su me zaboravili. Čula sam da je Gutenberg zaslužan, nisam sigurna da smo se sreli. Deo mene su ukoričili i zatvorili. Drugi deo je ostao da živi po školiskim čitankama ili u sećanjima.

Dok me se jednog dana ovi izdanci pet naroda, mojih bratskih naroda nisu setili i nežno me privili na svoje grudi. Svojim glasovima su mi vratili boju, udahnuli život svojim plućima i vratili duh svojim telima.

Bacali me u visinu kao da sam važna, kao da me vole, kao da nisam zaboravljena.

I zaista. Proslavili su moj povratak pre publikom, pred ljudima, kao nekada.

Moje ponovno ovaploćenje će se ovaj put desiti u Beogradu. Rešili su tu da me pokažu svima, da skrenu pažnju na mene, te je komad ranije izveden u Atini, Bukureštu, Sofiji i Tirani.

Igraju:

Maja Morgenštern – Majka (Rumunija)

Margareta Đepa – Majka (Albanija)

Marija Kacidiki – Majka (Grčka)

Nikos Arvanitis – Konstantin (Jovan)

Kiti Selmani Đeđević- Areti (Jelica).

Kostimografija je poverena Janisu Mecikofu, koreografija Mariji Guti, a scenografija Ersi Drini. Važnu ulogu ima i hor u kome učestvuju umetnici iz svih pet zemalja.

Datum je treći maj, u dvadeset časova na Velikoj sceni Beogradskog dramskog pozorišta.

Tekst napisan na osnovu ove vesti.

Priča je objavljena ovde.

Već je subota 14. ali kažu da je ona baksuuuznija od petka 13. tako da još nije gotovo!

Ne znam, meni je to dan kao i svaki drugi, uglavnom. Osim danas. Opet sam imala onu moju boljku i nisam mogla da zaspim, ceo dan sam bila nervozna zbog toga, nekako ustala u 17h i otišla da poslušam mamu šta sam morala. Usput kupila pizzu za poslednje pare koja nikada nije bila odvratnija i vratila se kući.

Naravno, sela pred računar da proverim sve sajtove koje proveravam i ugledam u inboxu dva nova maila. Ovih nekoliko dana smo jedna volonterka i ja nešto dogovarale oko programa za socijalizaciju dece, te sam pretpostavila da je mail od nje. Nisam pogrešila, zaista, bio je jedan od nje, ali samo jedan. Drugi mi je stigao kao odgovor na konkurs za prijavu za Virtuelnu školu novinarstva. Šta mislite, kakav je odgovor?! :))) POZITIVAAAN! :D

Od 102 prijave koje su im stigle, nas 15 su primili :))) Ko me poznaje, zna koliko mogu da se obradujem, bila sam zaista mnogo srećna, ovaj čudni i među sujevernim narodom baksuzni dan se promenio na bolje. Ne na bolje, na odlično! :D Volim da pišem, želim da pišem i pisaćuuu :)))

Tako da, iako je mogao da bude prava propast, petak 13. je ispao fantastičan. Ne mogu da dočekam da počne prvi modul! Što mi reče Imili, ova godina ti je lepo počela . . . baš! :D

Da rezimiram, kod mene je inače sve kontra, samo što mi kiša ne pada na gore, tako da je i najmalerozniji dan u mom slučaju dan za radost :)