I have known him for more than thirty years. We are of the same age. A long time ago, we used to have an active friendship. Back then, we were children. He was always different, smaller, and thinner. He wore glasses, always with muddled lenses, and was all messy and untidy. When he spoke, he lisped and twisted his lip in a strange way, so his saliva was on his lips and in the corners of his mouth all the time. I found that disgusting. To be honest, I used to avoid him. He was not a fast runner, he was clumsy with a ball and had no bike. I simply had no idea what to do with him.
When we did play together, he slowed down the whole team. We would lose games, ruin our reputation in the eyes of the neighbourhood boys, we were teased because of him. That is why he spent most of his time alone, playing with needles. We called him a tailor for that. Sometimes he cried, and that would made us even louder:
Tailor, tailor, dirty as a sailor!
Tailor, tailor, ugly as a jailor!
continue reading "Microscopic nothing"

Pokušavao sam da se setim kada sam ga prvi put video. Tačnije, kada smo se upoznali, jer, viđao sam ga s vremena na vreme u ulazu ili u dvorištu, ponekad u kvartu, kako šeta, sam. Da, upoznao sam ga onog dana kad mi je zazvonio na vrata. Mislim da je to bilo na samom početku jeseni prošle godine. Njegova majka, komšinica iz nove zgrade u kojoj smo živeli otkako smo se preselili u ovaj grad, me je zamolila da mu pomognem da se spremi za kontrolni rad u školi, ako se dobro sećam. Da, kontrolni je bio u pitanju. Matematika. Nisam je odbio. Kako i zbog čega, pojma nemam. Vera joj je pričala kako sam dobar u prirodnim naukama, pa i ponudila pomoć. U to vreme sam bio tek diplomirao i imao sam slobodnog vremena. Posao još uvek nisam tražio, hobije eksploatisao maksimalno, pa sam mogao da odvojim vremena za poneki čas. Matematiku sam oduvek voleo i dobro je znam. Možda je u pitanju bilo i sažaljenje.
continue reading "Drugačiji kolosek"

Znam ga preko trideset godina. Vršnjaci smo. Nekada smo se aktivno družili. Kao deca. Uvek je bio drugačiji. Sitniji, mršaviji. Nosio je naočare, večito umazanih stakala, bio je balav i musav. Kada je pričao, šuškao je i nekako čudno krivio usnu, tako da mu je pljuvačka konstantno vlažila usne i uglove usana. To mi se gadilo. Iskren da budem, izbegavao sam ga. Nije brzo trčao, bio je nespretan u pikanju lopte, nije imao bicikl. Jednostavno nisam znao šta da radim sa njim. Čak i kada smo se igrali zajedno, usporavao je ceo tim. Gubili smo utakmice, padali u očima dečaka iz susedne ulice, zadirkivali su nas zbog njega. Zato je često bio sam i igrao se sa iglama. Zvali smo ga švalja zbog toga. Nekada je plakao. A mi smo onda bili još glasniji.
continue reading "Mikroskopsko ništa (modul III, zadatak 2)"

Rođena sam davno. U periodu paganstva, mitova, filozofije, legendi, poezije, bajki.

Kada su živeli ljudi koji su više cenili nauku i obrazovanje nego novac.

Kada je prestiž bio pobediti u debati, a ne imati novi auto.
continue reading "Kao ptica (modul III, zadatak 1)"

Kasnim, kao i uvek . . .

Već je subota 14. ali kažu da je ona baksuuuznija od petka 13. tako da još nije gotovo!

Ne znam, meni je to dan kao i svaki drugi, uglavnom. Osim danas. Opet sam imala onu moju boljku i nisam mogla da zaspim, ceo dan sam bila nervozna zbog toga, nekako ustala u 17h i otišla da poslušam mamu šta sam morala. Usput kupila pizzu za poslednje pare koja nikada nije bila odvratnija i vratila se kući.
continue reading "Petak 13."